Processing uzima u obzir softverske koncepte u odnosu na vizualizacijske forme, gibanje i interakciju. Integrira programski jezik, odnosno razvojno okruženje i metodologiju učenja u jedinstveni i cjeloviti edukacijsku sustav. Sam alat je kreiran kako bi olakšao učenje programiranja u vizualnom kontekstu te za kao razvojni alat. Koriste ga studenti, umjetnici, dizajneri i istraživači u procesu učenja, razvoja prototipa i proizvodnji. Jezik je razvijen kako bi početnici mogli razviti vlastite aplikacije za samo nekoliko minuta (uz pomoć uputa), ali i za napredne korisnike koji korist dodatne funkcije. Tehnike koje programsko okruženje dozvolja između ostalih uključuju i korištenje vektorskih/rasterskih grafika, procesiranje slika, obojanih modela, funkcija tipkovnice i miša, mrežnu podršku i objektno orjentirano programiranje. Library datoteke omogućuju proširenje razvojnog okruženja na generiranje zvuka, primanje i slanje podataka u različitim formatima, kao i uvoz/izvoz 2D i 3D datotećnih formata.
Koncepti koji se ne mogu izraziti u ostalim medijima, mogu se izraziti u ovome – mogućnost izrade slobodnih i dinamičnih formi, simulacije prirodnih sustava, integracija sa ostalim medijima... Svrha Processinga je približiti programiranje širim masama, kao što je to prije bio sličaj sa programskim jezicima Logo i Max. Kako bi se to postiglo, bilo je nužno pojednostavniti programsko okruženje. Processing primjerice danas služi mnogima za razvoj audio i video softvera.
Iako donosi neke promjene, Processing ne odstupa mnogo od osnovnih načela programiranja. Processing pojednostavljuje programiranje kako bi bilo dostupnije onima koji su zainteresirani za programiranje ali nemaju dovoljno teoretskog znanja o istome. U samom konceptu ideja je da ne bi trebalo biti razlike između običnog korisnika računala i programera. No pojednostavljenje donosi novi problem – ograničenja. Što je alat više pojednostavljen, to ima veća ograničenja – ne može u potpunosti iskoristiti potencijale računala.
Processing je pod Open source licencom – danas prilično popularnom. Kako neke kompanije drže većinu tržišta, Open source licenca je gotovo jedini način da se programi probiju na tržište. To opet neminovno dovodi do činjenice da postoji mnogo razvojnih okruženja ali niti jedno nije uspjelo zavladati iole većim djelom tržišta. Činjenica je da se Processing nije probio previše na tržištu, ali je kao takav ipak nešto bolje prihvaćen nego ostali alati za razvoj. Također, programere se ohrabruje da objavljuju source svojih aplikacija kako bi ostali mogli učiti od njih. Na taj način su nastale neke aplikacije koje bi inače bilo nemoguće napraviti bez pomoći i asistencije.
Prema autorima ovog programskog jezika, cilj je upoznati koncepte softvera u kontekstu umjetnosti, kao i predstaviti koncept široj publici. Sintaksa Processinga je derivirana iz sintakse programskih jezika u široj uporabi, tako da samo okruženje predstavlja dobru bazu za početak učenja. Prema autorima, vještine naučene u ovom programskom jeziku omogućuju ljudima da lakše nauče ostale kontekste poput Web programiranja, mrežnog upravljanja i računalne grafike. Također, na tržištu je vrlo malo programskih jezika koji integriraju umjetnost i programiranje (podrazumijeva se umjetnost nastala pomoću računala). Zbog sintakse programskog jezika, koja je slična sintaksi raširenijih programskih jezika, mnogo iskusnijih korisnika vrlo brzo može naučiti razvijati naprednije aplikacije.
Processing se danas između ostalog koristi u nekim umjetničkim školama, privatnim fakultetima ali i javnim sveučilištima (primjerice UCLA). Učenje osnovnog programiranja gdje se simultano uvode osnovne teorije omogućuje lakše istraživanje i provođenje ideja u interakciji sa ostalim digitalnim medijima.
Kako je Processing Open source, iskorištava se prednost web zajednica u razvoju aplikacija. Nadogradnje koda, objava istoga i dozvola da drugi nadograđuju taj kod daje neslučene mogućnosti u razvoju aplikacija. Također, lakše je razmijeniti iskustva i dobiti podršku za razvoj aplikacija (pod time se ne misli na financijsku podršku već pomoć pri realizaciji). Također, zahvaljujući tome, moguće je pronaći mnogo vodiča i tutorijala koji pomažu u razvoju aplikacije, kao i mnoštvo ideja. Na matičnoj web stranici, www.processing.org, moguće je diskutirati o projektima i razmjenjivati iskustva i savjete.
Jezgra Processinga koristi Java libraries, ali sadržava i neke elemente identične programskom jeziku C. To omogućuje mnogim korisnicima koji imaju iskustva sa tim programskim jezicima lakše snalaženje u samom okruženju. Također, olakšava pisanje i trazvoj aplikacija za crtanje, animaciju i simulacije okoline, aplikacije koje se lagano mogu integrirati sa različitim medijskim tipovima datoteka – poput audia i videa. Također, zadnje vrijeme javile su se modificirane verzije Processinga za mobilne telefone i mikrokontrolere.
Processingovo razvojno okruženje (Processing Development Environment,PDE) sastoji se od jednostavnog tekst editora za pisanje koda, dijela namjenjenog ispisivanju poruka, tekstualne konzole, tabova za menadžment datoteke, alatne trake sa kraticama za najčešće korištene funkcije te različitih menija. Kada se aplikacija pokrene, ona se pokreće u novom prozoru. Dijelovi softvera napisanog u Processingu se nazivaju skice (eng. sketches). Konzola prikazuje tekst uključujući error poruke, kao i tekst iz programa nad kojim se koriste print() i println() funkcije. Alatna traka dopušta pokretanje programa, kreiranje nove skice, otvaranje, spremanje i eksportiranje. Pokretanjem Run funkcije, kod se automatski kompajlira i otvara u novom prozoru. Stop zaustavlja pokrenutu aplikaciju, ali ne zatvara prozor. Eksport funkcija (funkcija Izvezi) omogućuje da se skica kreira kao Java applet u HTML-u. Izbornici pružaju istu funkcionalnost kao i alatna traka, s tim da pružaju i neke dodatne mogućnosti za rad sa datotekama.
Za 3D grafiku, mreža poligona dpšušta slobodniju manipulaciju jer sama mreža ne treba biti izražena pomoću matematičke formule. Iako se u teoriji mreža može sastojati od poligona, češće je prihvatljivije i lakše kreirati mrežu od trokuta. U konačnici, svaki poligon je moguće pretvoriti u set trokuta, tako da to ne predstavlja nikakvo geometrijsko ograničenje. Proces pretvaranja nekog inputa u mrežu trokuta se zove triangulacija. Objekti su prezentirani isključivo u smislu granica. Iako je generalno to dovoljno, u profesionalnim okruženjima često je potrebno da objekti imaju puni volumen sa određenim svojstvima kao što je primjerice gustoća. Processing koristi ishodišni sustav (0,0,0) postavljen u gornji lijevi ugao.
U Processingu, point(), line(), i vertex() funkcije imaju dodatne parametre za postavljanje u 3D koordinatni sustav, ali ostali oblici moraju se postaviti sa transformacijama. translate() i scale() funkcije rade na isti način sa dodatnim parametrom za z-dimenziju. rotate() funkcija je zamijenjena sa tri različite funkcije - rotateX(), rotateY() i rotateZ(). rotateZ() funkcija je identična rotate() funkciji ali rotateX() i rotateY() su jedinstvene za rad u 3D okruženju. Svaka od njih vrti koordinate oko osi. pushMatrix() i popMatrix() također jednako rade u 3D okruženju. Prije iscrtavanja u 3D bitno je „reći“ softveru da crta sa 3D renderiranjem. Osnovno renderiranje u Processingu se vrši u dvije dimentije tako da je potrebno uključiti dodatne funkcije (P3D i OpenGL). P3D je osnovno i najjednostavnije renderiranje koje ne zahtijeva dodatne librarije. OpenGL je pak namijenjen za renderiranje grafike visokih performansi. Kada se objekt pomiče u dvije dimenzije, on ne mijenja oblik, dok kod tri dimenzije izgled objekta ovisi o promatraču – on se naizgled povećava, smanjuje, mijenja oblik.
Svo renderiranje ovisi o točki gledišta – položaju kamere koja promatra objekt. Processing nudi eksplicitno mapiranje analogno kameri koje je derivirano iz OpenGL-a. Perspektiva kamere modelirane OpenGL-om se definira sa samo nekoliko parametara – žarišna duljina i bliska i udaljena ravnina. Žarišna duljina je svojstvo koje određuje polje vidljivosti kamere. Što je veća žarišna duljina, uže je polje vidljivosti – jednako kao i sa zoom lećama kod fotoaparata. Renderiranje zahtijeva tri transformacije. Prva se zove vidljiva transformacija (eng. view transformation) – kod ove transformacije kamera se pozicionira i orijentira. Zatim slijedi transformacija modela (eng. model transformation). Ovom transformacijom se postavlja scena u odnosu na kameru. Te dvije transformacije se množe jedna sa drugom i daju one što se zove model-view matrix. Nakon toga se vrši transformacija projekcije (eng. projection transformation) koja se temelji na unutarnjim karakteristikama kamere – primjerice žarišna duljina. Transformacija projekcije zapravo mapira 3D u 2D. U načelu, Processing postavlja set transformacija tako da se slika u 3D podudara sa 2D koordinatnim sustavom. To je korisno zbog integracije 2D-a i 3D-a u Processingu, iako se razlikuje od ostalih 3D okolina, ali omogućava da se model originalno značajno translatira u prednjem dijelu slike te da na njega ne treba više primjenjivati transformacije kako bi izgledao ispravno.
texture() funkcija postavlja teksture koje se primjenjuju kroz vertex() funkciju. Pojedine verzije vertex() funkcije sa pet parametara koriste prva tri za definiranje (x, y, z) kooridnata, a preostale dvije za definiranje (x, y) koordinata tekstura slike koje se mapiraju. Sinus i kosinus vrijednosti koje definiraju geometriju primjenjivanja tekstura na površinu su prethodno definirane unutar setup() funkcije, tako da se ne trebaju svaki puta ponovno proračunavati kroz draw() funkciju.
Bezier() funkcija iscrtava bezierovu krivulju na zaslonu. Krivulja je definirana serijom sindrenih i kontrolnih točaka. Prva dva parametra određuju prvu sidrenastu točku, a zadnja dva parametra određuju drugu sidrenastu točku. Srednji parametri određu kontrolne točke koji definiraju oblik krivulje.
Određuje Vertex koordinate za bezierovu krivulju. Svaki poziv bezierVertex() definira položaj dviju kontrolnih točaka i jedne sidrene točke bezierove krivulje dodajući novi segment na liniju ili oblik. BezierVertex() se može koristiti samo između behinShape() i endShape() funkcije, prvi poziv BezierVertex() mora biti referencirani na Vertex() kako bi se postavila prva sidrena točka. Kako bi se koristila 3D verzija potrebno je renderirati sa P3D(prikaz u 3d-u).
Procijenjuje beziera u točki t za interpunkcije b,c,d. Parametar t varira između 0 i 1, i d su točke na krivulji. B i c su kontrolne točke. To može biti učinjeno preko x i y koordinate kako bi se dobila točka t na bezierovoj krivulji.